Danas se dovoljno jasno uspjelo spoznati, kroz razvojnu psihologiju i neuroznanost, kakvo roditeljstvo treba biti da bi iznjedrilo djecu koja će u sebi osjećati mir, stabilnost i sigurnost kao normalno stanje, i lako se vraćati u to stanje, a inklinirati u životu ka sretnosti i dobrim odnosima sa sobom i s drugima, te kroz to posljedično biti uspješna u životu.

Preduvjet za sazrijevanje osobnosti je postojanje stanja duboke povezanosti s roditeljem.
Sigurnost nije isto što i bliskost i ne može biti nadomještena s njom.
Mnoga djeca imaju roditelje s kojima su bliski, ali su prožeta nesigurnošću i ne uspijevaju se odvojiti od njih kroz prirodan proces separacije jer nisu uspjela internalizirati osjećaj sigurnosti u sebi kako bi se mogla osamostaliti.

Djeca ne mogu sama sebe učiniti sigurnima, nego sigurnost trebaju duboko u sebi osjetiti i upiti kroz iskustvo življenja u tom stanju.

Razvojni procesi koji dovode do gore spomenutih željenih osobina, a time i unutarnjeg osjećaja sigurnosti, zahtijevaju što kvalitetniji osjećaj i stanje sigurnosti u prvih par godina. U tom periodu se odvija podsvjestan proces spoznavanja o svijetu i internaliziranje unutarnjih podsvjesnih stavova koje nosimo, nesvjesno, kroz cijeli život.

Nesigurnost, kao realan sastavni dio života, djeca trebaju osjetiti što kasnije, barem kada prođe period predosobnog razvoja kroz prve tri-četiri godine. Do tada bi trebala upiti i internalizirati osjećaj sigurnosti i prepuštenosti, osjećen s roditeljima, koji vremenom postaje sastavni dio osobnosti. To postaje temelj djetetove vjere u život, u sebe, u svijet, osnova povjerenja da će biti dobro čak i ako je sada loše. Kada to izostane, dijete internalizira nesigurnost kao dio životnog stava i doživljaja svijeta. Iz tog mjesta teško je biti poduzetan i optimističan kad je loše jer ne postoji unutarnja vjera da će biti dobro.

Jedna od primarnih potreba koje čine stanje povezanosti (privrženosti) je sigurnost u roditelje da će uvijek biti tu za mene kad ih trebam.

Sigurnost i povjerenje koje im treba dolazi kroz iskustvo da roditelj pravovremeno i dovoljno precizno odgovara na potrebe, zahtjeve i poruke koje beba šalje. Beba plakanjem izražava svoje primarne potrebe i namirenje koje dođe daje joj osjećaj da je svijet dobro mjesto gdje za nju ima dovoljno onoga čega treba. Ostavljanje bebe da plače, kako bi se naučila da ne traži previše i odvikla od plakanja, je jako povređujuće i ostavlja dalekosežne posljedice. Djeca s takvim razornim iskustvom internaliziraju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u roditelje, a što se kasnije manifestira u lošijoj poslušnosti kada malo odrastu.

Dijete mora vjerovati da je roditelj dovoljno jak, da se može nositi sa samim sobom i svojim emocijama, ali i da se može nositi sa samim djetetom i njegovim nerafiniranim emocionalnim ispadima. Djeci treba, da osjećaju da mi brinemo i skrbimo o svemu i da mi sami jesmo odgovor djeci na sve potrebe. Oni trebaju tu vjeru u nas i ne moraju znati za naše normalne strahove i nesigurnosti s kojima se srećemo. Mi njima moramo biti stup sigurnosti i sigurna luka. Dijete mora imati snažnu sigurnost da se naša povezanost ne može narušiti i da je ništa ne može ugroziti te da je nijedna njegova reakcija ili ponašanje neće narušiti jer smo mi tu da je čuvamo. Kad god dijete misli i osjeća da mora biti dobro da bi zadržalo mamu blizu i bliskom, u njega se uvlači nesigurnost.

Prema STANLEYU GREENSPANU,(dr.med.,klinički profesor psihijatrije i pedijatrije,praktičar dječje psihijatrije):

ČETIRI NAČELA POMOĆI DJECI DA SE OSJEĆAJU SIGURNA :

1.KAO OBITELJ PROVODITI VRIJEME ZAJEDNO jer se sposobnost povjerenja,traganja za drugima i rada u malim skupinama ne mogu razviti bez majki i očeva koji sa svojom djecom dnevno provode mnogo vremena,njegujući bliskost i intimnost , istražujući i prihvaćajući osjećanja, te nudeći primjere strpljenja,tolerancije i suradnje.

2.IZRAŽAVANJE OSJEĆAJA-roditelji djeci trebaju pomoći u izražavanju njihovih osjećaja i briga.To znači pružiti im dovoljno vremena , empatije i podrške. Brzo,užurbano umirivanje ne dopušta djeci da iznesu sve svoje osjećaje. Roditelji mogu slušati, suosjećati i pomagati djeci da razmjene svoje misli u igri,a jednako tako i u verbalnim razgovorima.-svima nama puno pomaže kada znamo da smo slušani i da postoji netko tko nas može čuti.

3.UMIRIVANJE-ono treba biti u stvarnim okvirima,na razini koju djeca mogu razumjeti. Djeca će poželjeti znati što roditelji/dogojitelji/učitelji čine za njih da im osiguraju zaštitu.

4.DOPRINOSI I POMAGANJE DRUGIMA - djeca kao i odrasli imaju koristi od mogućnosti pridonijeti nešto drugima i pomoći onima kojima je to i potrebno. Kada djeca osjećaju da su izravno uključena i da rade nešto pozitivno i konstruktivno za rješavanje problema, dobivaju energiju i samopouzdanje. Dobro pravilo iz prakse je pretpostaviti da će djeca razumjeti stvari na njima odgovarajućoj razini funkcionalnog jezičnog razvoja (a ne na razini čitanja, matematike ili testiranja - nego u okvirima sposobnosti vođenja verbalnih razgovora, na razini na kojoj govore pri uobičajenim razgovorima).

RAZVIJANJE OSJEĆAJA SIGURNOSTI-:
1. kod beba : pružajući što više njegujuće skrbi kod kuće, treba nadzirati dostupnost televizija, slika koje se mogu vidjeti u novinama i časopisima, a koje mogu stvoriti uznemirenu atmosferu.
2. kod predškolaraca : puno se igrati, posebno igri pretvaranja/imitiranja, verbalizirati osjećaje, događaje, koristiti geste, dodavati riječi radnjama jer djeca često puta više razumiju nego što su u stanju izgovoriti.
3. djeca u dobi između sedam i deset godina znaju neke činjenice o trenutnim zbivanjima, ali nemaju sposobnosti da ih sagledaju u pravilnim odnosima (imaju riječi bez sposobnosti da njima barataju)
.
GLOBALNO VIĐENJE: bez obzira na to koliko mi djecu tješimo, njihov osjećaj sigurnosti u velikoj mjeri ovisi o tome kako mi kao roditelji vidimo svijet. Moramo biti svijesni da će sva djeca osjetiti našu tjeskobu, uznemirenost.

ŠTO DIJETE ČINI SIGURNIM ?
1. OBITELJSKI ODNOSI - da bi se osjećalo sigurno potrebno je djetetu pružati brižnu podršku i suosjećanje.
2. OTPORNOST - to znači da kada su osobe u nevolji, na neki način su u stanju zadržati puni raspon osjećaja i sposobnosti, mogu tolerirati široki raspon osjećaja u sebi i u odnosima s drugima, od straha, tjeskobe, žalosti do radosti, samopouzdanja i vladanja-odnosno to je dio njihove ljudske drame i one to stavljaju u kontekst kako bi bolje riješile nadolazeće izazove. Tako npr.dijete koje je žilavo pri sučeljavanju s nevoljama, a ne osjeća niti razumije druge, nije potpuno otporno- djeca trebaju naučiti suosjećati. Otporno dijete je sigurno dijete.

OSOBINE SIGURNOG DJETETA :

• sposobnost uključivanja i pouzdavanja u vitalne odnose s majkom, ocem, braćom i sestrama, a također i s drugim odraslim osobama.

• sposobnost iskazivanja punog raspona osjećaja i želja ( pri tom treba imati na umu da mentalni i fizički sklop djeluju zajedno-fizički izraz podržava i produbljuje mentalni proces)—odnosno kada djetetu nedostaje sposobnost da unaprijed pokaže kako se osjeća (od dojenačke dobi se to razvija), roditelji koji dobro ne čitaju dječje emocionalne izraze ili su sami emocionalno neizražajni, mogu u djetetu intezivirati sklonost brzom djelovanju koje se najčešće manifestira kao agresivno ponašanje-umjesto da naprave npr.grimasu ,izraz ljutnje oni jednostavno odmah djeluju.

Sigurno dijete može doživljavati,izražavati i razumjeti puni ljudski raspon osjećaja.

• sposobnost rješavanja problema i preuzimanja inicijative- dijete treba biti u stanju tražiti nas kada su zabrinuta ili uplašena, pri čemu je ključno da dobiju našu brižnu podršku i mogućnost izražavanja svoje volje.

• sposobnost upotrebljavanja ideja za izražavanje briga, kao i punog raspona osjećaja

• sposobnost rasuđivanja i razmišljanja-dijete koje je u stanju biti logično i realistično, kako u razgovoru, tako i u scenarijima igara pretvaranja, posjeduje dva prekrasna načina da se osjeća sigurnije: suočava se sa stresom te rješava probleme. ( razvoj ove sposobnosti mnogo ovisi o pristupu roditelja djetetu-ukoliko mu se autoritativno pristupa, ono će izbjegavati svaki razgovor—potrebno ga je uključiti u ulogu pomagača).

• sposobnost shvaćanja mnogouzročnosti i «sivih područja» tema i osjećaja-npr.dijete koje može razmatrati dvije ili tri mogućnosti zašto je drugo dijete neprijazno prema njemu, doživljavat će svijet puno lakšim, nego dijete koje uvijek pretpostavlja da je to zato što ga drugo dijete ne voli. Sigurnost dakle prebiva u poboljšavanju sposobnosti rješavanja složenih situacija.

• sposobnost stvaranja vlastitog unutarnjeg standarda i poticanja osjećaja za sebe: sigurnost i empatija jedan od najvažnijih aspekata postojanja unutarnjeg standarda i osjećaja za sebe –sposobnost postaviti se u položaj drugoga jer postoji vlastiti položaj u koji se vraća (mogu razmišljati na dvije sfere iskustva -kako se osjećam ja- kako se osjeća druga osoba).

EMOCIONALNI TEMELJI SIGURNOSTI :
1. smirivanje i uključivanje u okolinu
2. osjećaj topline i bliskosti s drugima
3. komuniciranje bez riječi
4. djelovanje na okolinu (djetetov osjećaj da može djelovati na ljude koji ga okružuju, vitalni je dio njegove unutarnje sigurnosti)
5. izražavanje emocija riječima i upotreba ideja
6. povezivanje ideja i logičko razmišljanje (povezivanje dvaju osjećaja u vremenu i prepoznavanje da je jedan uzrok drugome)

TIPIČNI ZNAKOVI TJESKOBE I NESIGURNOSTI U BEBA I PREDŠKOLSKE DJECE:
• izrazito tugovanje
• agresija i pretjerano riskiranje
• izraziti strahovi i nemiri
• izbjegavanje određenih osjećaja (npr.neka djeca mogu izraziti osjećaj straha, ali ne mogu izraziti tugu ili razočarenje ili odbijanje)
• strah od izražavanja osjećaja riječima
• žalbe u odnosu na tjelesno stanje (npr.bol u trbuhu)
• fragmentirano ponašanje ( kada su pod stresom djeca se ponašaju fragmentirano, preskačući od jedne igračke ili aktivnosti na drugu - takvu djecu je potrebno usmjeravati prema većoj svrhovitosti i organiziranosti)
• pasivno bespomoćno ponašanje
• zamrzavanje emocija
• povlačenje

KAKO MALIŠANIMA I PREDŠKOLARCIMA POMOĆI DA OSNAŽE OSJEĆAJ SIGURNOSTI:
1. «Floor time» odnosno naša interakcija s djetetom unutar njegovih tema, slijeđenje njegova vodstva i pružanje pomoći da uči ophoditi se s drugima, komunicirati i logički razmišljati (slijediti djetetovo vodstvo na njegovoj razini, dopustiti djetetu da bira aktivnosti)
2. Zajednička komunikacija
3. Stvaranje odgovarajućeg okruženja za igru
4. Proširivanje dijaloga
5. Dopuštanje agresije ili osjećaja ljutnje u igri ( priznati da osjećaj postoji i pomoći u njegovoj regulaciji)
6. Jačanje djetetovog pouzdavanja u vlastite mišiće i osjetila
7. Grupni floor time s baćom i sestrama ili s prijateljima
8. Prilagođavanje floor timea individualnim osobnostima djeteta
9. Rješavanje problema ( kratki razgovori tijekom više dana, a ne jedna dugačka rasprava)
10. Postavljanje granica.

 

Odgojiteljica: Valentina Bedeković