Agresivno ponašanje

Agresivno ponašanje se definira kao društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom da se nanese šteta ljudima ili imovini. Razlikujemo instrumentalno agresivno ponašanje čiji je cilj dobiti ono što želimo (npr. dijete udari drugo dijete jer želi njegovu igračku) i neprijateljsko agresivno ponašanje čiji je cilj nanijeti drugome bol ili ozljedu (npr. dijete je ljuto na brata jer je dobio poklon, a ono nije, i udari ga). Agresivno ponašanje kod djece često je posljedica nedostatne emocionalne regulacije koja je još u razvoju.

Razvoj agresivnog ponašanja

Većina djece se ponekad ponaša agresivno jer nisu još imala prilike naučiti regulirati intenzivne emocije. Učestalom agresivnom ponašanju u ranom djetinjstvu koje odstupa od očekivanog i povremenog te je povezano s agresivnim ponašanjem i u kasnijoj dobi, mogu doprinijeti različiti čimbenici. Oni mogu biti vezani za karakteristike djeteta ili karakteristike okoline u kojoj odrasta.

Agresivna igra

Kada procjenjujemo je li neko dječje ponašanje agresivno, trebamo prvo utvrditi je li ono namjerno. Na primjer, ponekad djeca u igri koriste agresivna ponašanja, igraju se lopova i policajaca, rata i slično. U agresivnoj igri zapravo se agresivno ponašaju likovi koji sudjeluju u igri. Igra je izrazito važna za kognitivni, fizički, socijalni i emocionalni razvoj djeteta.

Ako se radi o borbenim igrama roditelji nerijetko prekidaju igru u strahu da se agresivnost igre ne prenese u stvaran svijet. Ipak, taj strah nije opravdan. Tijekom agresivne igre dijete ima priliku nakupljene emocije ljutnje, zamjeranja, potrebe za moći i kontrolom te druge neugodne emocije s kojima se susreće izbaciti iz sebe. Stoga je ne treba prekidati, već podržati dijete kroz reflektiranje njegovih emocionalnih i kognitivnih stanja (npr. “Baš si snažan!”, „Jako se trudiš““). Za razliku od agresivnog ponašanja koje je rezultat ljutnje, u ovakvoj igri dječja lica i tijela su opuštena, često se smiješe i vidljivo je da uživaju zajedno u toj igri koja je spontana, djeca su za nju intrinzično motivirana i aktivno uključena. Ovakvu igru ne treba prekidati, osim ako baš vidimo da postoji rizik od slučajnih ozljeda, i tada je se može nježno preusmjeriti, ne oštro zaustaviti kao u slučaju namjernog agresivnog ponašanja.

Ljutnja

Do agresivnog ponašanja dolazi uglavnom u situacijama kada je dijete ljuto, a ljutnja je jedna od primarnih emocija koju doživljavamo kada se suočimo s nekom preprekom ili netko prekrši neko naše pravilo, obećanje i nešto drugo što nam je važno, ili doživimo neku nepravdu. Potreba iza emocije ljutnje je uvijek da se naša ljutnja ozbiljno shvati, da druga osoba vidi i razumije našu ljutnju. Odrasli kada procjenjuju emocije djeteta, zapravo vide ponašanje djeteta, a ne i ono što je iza ponašanja, koje su potrebe djeteta, kako se osjeća, o čemu razmišlja. Kroz nastojanje da se ispravi ponašanje, često se zanemari njegova pozadina. Stoga je važno nastojati razumjeti zašto je dijete ljuto. Osim toga, ponekad dijete zapravo uopće nije ljuto, već su u pozadini ljutog ponašanja zapravo neke druge emocije, poput krivnje, tuge, srama, razočarenja, zabrinutosti i drugog.

Što (ne) činiti kada je dijete ljuto?

• Očekivati da se djeca ne trebaju ljutiti – npr. govoriti djetetu „Što se ti imaš ljutiti.“ Ili „“Djeca se ne ljute.“,
• Posramljivati i ponižavati - npr. govoriti „Sram te bilo, baš si ružna kad si ljuta.“ ili „Ponašaš se kao mala beba.“,
• Smijati se djetetu
• Agresivno se ponašati - npr. vrijeđati dijete, tjelesno kažnjavati dijete,
• Gubiti kontrolu nad vlastitim emocijama – ako mi ne možemo regulirati vlastite intenzivne emocije, nerealno je očekivati da će to moći dijete,
• Vikati – vikanje može dovesti do toga da se dijete još više uznemiri i da se na kraju nadglasavamo,
• Ostavljati dijete samo u intenzivnoj emociji ili emocionalno ucjenjivati (npr. govoriti „Ne volim te kad si ljut.“).

Što činiti kada je dijete ljuto?

• Ostati ozbiljan
• Pokušati razumjeti zašto se dijete ljuti - uzeti u obzir potrebu koja stoji iza ponašanja djeteta i što se događa u njegovom unutarnjem svijetu. Možda je imalo „loš dan“, možda ga je nešto jako povrijedilo, možda je zapravo tužno, možda se dogodilo nešto što ne znamo,
• Uvažiti osjećaj djeteta, iako ga ne razumijemo - ako i ne možemo odmah otkriti o čemu se radi, jer je dijete previše emocionalno pobuđeno, važno je djetetu dato do znanja da vidimo da je ljuto, • Empatički reflektirati – reflektirati djetetu njegove emocije, izgovorene misli i djetetova ponašanja, i tako pomoći djetetu da prepozna ljutnju,
• Pomoći djetetu da izrazi ljutnju, a da pri tome ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga,
• Zaustaviti agresivno ponašanje - uvažavanje potreba i emocionalnih stanja djeteta ne znači dozvoljavanje da „radi što hoće“ i ne znači odgoj bez granica niti odgoj u kojem se agresivno ponašanje dozvoljava. Baš suprotno, svako agresivno ponašanje djeteta koje ono čini s namjerom da nekoga povrijedi treba zaustaviti i tu je posebno važna upravo dosljednost roditelja i ustrajnost da reagiraju na svako agresivno ponašanje,
• Ukazati djetetu na opcije – što može raditi kada je ljuto,
• Regulirati vlastito emocionalno stanje.

Prihvatljivi načini izražavanja ljutnje

• Kao što je ranije navedeno, kod emocije ljutnje dolazi do nakupljanja energije koju je potrebno na neki način „izbaciti“ i dijete se neće moći samo smiriti. Stoga se preporučuje dijete preusmjeriti na neki od prihvatljivih načina izražavanje ljutnje:
• Šaranje pastelom po papiru,
• Trganje ili gužvanje starog papira, folije,
• Stiskanje gline, plastelina,
• Crtanje nečega ružnog, osjećaja ljutnje pa šaranje, gužvanje papira,
• Crtanje na ploču pa gađanje i brisanje toga s ploče,
• Puhanje vate, ping pong loptica, vjetrenjače...,
• Bacanje mekanih stvari u zadanom smjeru.
• Pri tome treba uzeti u obzir da nas dijete možda neće moći čuti i prihvatiti ovakve sugestije kada je jako uznemireno. Stoga je svakako potrebno nekad pričekati da se dijete smiri.

Postavljanje granica

Uspješno postavljanje granica čest je izazov odraslima. Prvi korak je zapravo osvijestiti zašto su granice važne i korisne za dijete. Granice zapravo djetetu pružaju osjećaj sigurnosti. Omogućuju mu da bude bezbrižno oko svega onoga za što još uvijek ne može preuzeti odgovornost i poručuju mu da o tome vode računa odrasli. Nadalje, uspješno postavljene granice uče dijete odgovornosti primjerenoj njegovoj dobi i tome da ima izbor – poštovati ili ne poštovati granicu. Na kraju, granice omogućuju zadovoljenje djetetovih potreba. Na primjer, ako dijete samo određuje koliko će vremena provesti pred ekranima, ne uspijeva zadovoljiti druge svoje potrebe poput igre, druženja s vršnjacima ili učenja.

Gdje obično griješimo u postavljanju granica?

Česta pogreška u postavljanju granica djetetu je da ne poznajemo dobro vlastite granice i nismo sigurni koje su nam granice i pravila stvarno važni, a koji ne. Nadalje, često smo nedosljedni i ustrajanje u pridržavanju granice ovisi o našem raspoloženju i razini energija. Ponekad ne uspijevamo prepoznati specifične situacije kada je u redu popustiti. Često načinom postavljanja granica ostavljamo djetetu prostora da ih probija jer ih postavljamo nejasno i nesigurno. Osim navedenog, kada je dijete uzrujano ili bez kontrole, to nije trenutak za novu lekciju ili pravilo. Tada ima smanjen kapacitet da nas čuje i primi nove informacije te je važno prvo pomoći mu da se smiri. Cilj nas odraslih treba biti reflektirati djetetove misli, osjećaje i ponašanja što stvara ugodnu atmosferu razumijevanja i prihvaćanja djeteta, a ne samo mu govoriti što smije i što ne smije te prosuđivati djetetovo ponašanje.

Autoagresivno ponašanje

Ponekad se djeca ponašaju agresivno prema samima sebi i to je obično posljedica osjećaja bespomoćnosti, straha ili srama te oslobađanje unutranje napetosti kod djeteta i/ili ima funkciju samokažnjavanja. U takvim situacijama dijete je obično preplavljeno emocijama koje ne zna izraziti. Primjeri autoagresivnog ponašanja u predškolskoj dobi su: udaranje po glavi, čupanje kose, grizenje sebe ili noktiju

• Ostati smireni, ali i jasni u svojoj namjeri da se djetetova radnja zaustavi, a djetetovo emocionalno stanje prihvati,
• Fizički zaustaviti dijete u autoagresivnom ponašanju i usmjeriti ga na prihvatljiv način izražavanja emocije,
• Empatički reflektirati i naglasiti djetetu da ono i njegovo tijelo nije za čupanje/udaranje,
• Izbjeći vikanje i kažnjavanje.

Odgojiteljica: Žaklina Moslavac